“Radost je protuotrov svakog straha.” – Osho
Radost postoji kad smo sada i ovdje, u sadašnjosti. Strah je vezan uz prošlost (prošla iskustva) i budućnost (na koju projiciramo prošla iskustva).
Volimo si tepati da smo gospodari Zemlje, moćni, nedodirljivi, međutim, istina je da smo i vrlo krhki, ranjivi. Život nas može zakovitlati u zrak i baciti da se razbijemo u milijune komada. I znamo to negdje u sebi. Nastojimo to spriječiti, međutim, obično se usput spriječimo i da živimo. Zaštitimo se od života samoga. A onda nema krvi. Nema mesa. Nema nas.
Koji je korijen straha? Prošla iskustva na koja nismo mogli utjecati, a koja su nas ranila. Smrt, napuštanja, odbacivanja… Osjećamo da smo nemoćni i nemamo kontrolu, a mi volimo svoju kontrolu. Kontrola nam daje osjećaj sigurnosti. I štiti nas od povređivanja. Ako pretjeramo s kontroliranjem počnemo gušiti sebe ili druge. Sputavamo. Povređujemo.
Osjećamo i da nismo dovoljno dobri, ne vjerujemo sebi ili u sebe pa se bojimo promjena jer nismo sigurni da se možemo s njima nositi. Zona komfora možda boli, ali je za nas sigurna. Bolje poznata bol nego nepoznata sreća!?
Bojimo se i smrti. Istina je da smo ovdje samo u prolazu, ali mi se baš volimo vezati za svoj identitet i svoje stvari. Da bismo se osjećali sigurnije. Iako smo ovdje došli po čitav spektar emocija da bismo dobili cjelokupno iskustvo biti čovjekom nekako pokušavamo eliminirati one emocije koje nam nisu ugodne. Nismo se došli na ovaj svijet emocionalno balzamirati. Došli smo po iskustva. Po emocije.
Strah je dobar jer upozorava da je opasnost blizu i čuva naš život. Strah nam je u djetinjstvu pomogao i držao podalje od nas stvari koje su nas ranjavale. Međutim, kao odraslom biću koje donosi vlastite odluke potrebno nam je otpustiti taj strah. I tada shvatiš da te ništa ne povređuje osim tvojih misli. Prihvatiš svoju prolaznost i da smo došli po iskustva, emocije. Došli smo učiti što je ljubav, život i predaja, topli zagrljaj i ruke u džepovima kad je vani studen i lišće žuto se raspada pod našim nogama. Suze na obrazima i kiša na obrazima posve su različita iskustva, zar ne?
Većina naših strahova se nikad ne ostvari, međutim, ne želimo si priuštiti rizik i činimo sve što je u našoj moći da minimiziramo ishod koji smatramo neželjenim. Mislimo da nećemo preživjeti smrt ili odlazak voljene osobe, a onda nas nitko ništa ne pita i ostvari se naš najveći strah. I preživimo.
Potpun si tek kad spojiš život i smrt, ljubav i mržnju, tugu i sreću, mir i nemir, patnju i radost. Nekako možeš shvatiti i prigrliti ljubav kad shvatiš što je srce slomljeno na tisuće komada. Kad možeš shvatiti što je izdaja i loše postupanje i odlazak i teške riječi. A ljubav je odsustvo straha. Ljubav su mir i radost. I ispunjenje.
