Stotinu misli roji mi se glavom. Ne mogu ih utišati, ne mogu ih se riješiti, ni dok hodam do posla, ni dok vozim, ni dok se tuširam, ni dok kuham, ni dok perem suđe… Jednostavno ne odlaze.
To je svakodnevica ili se često ponavlja? Pa naravno, svaki dan, kako drugačije?! Zar je moguće drugačije? Aha, da! Ono kad glumiš “pozitivu” jer je to sada “in”? Možda bi bilo drugačije da samo odlučiš kako se više nećeš brinuti? Ma daj!
Kada te sretnem i pitam “kako si” i ti odgovoriš “dobro”, tada je vrijeme da pogledaš u sebe. Kažu da je najveća prepreka odličnom životu upravo dobar život. Kad smo dobro, to znači da se tješimo. Kažemo da je i ovako dobro, samo da nije gore – “neka smo živi i zdravi”, “ima puno gladnih ljudi na svijetu”, “dobro je dok je zdravlja”, “to tako treba biti”; “život je bol”. I puno drugih uvjerenja i vjerovanja, a o čemu je zapravo riječ?
To je nešto čime je programiran naš um, to su tračnice po kojima vozimo. Sve što čujemo, vidimo i osjećamo ubacujemo u svoj program. Odakle nam taj program? Usvojili smo ga od djedova, baka, oca, majke, crkve, škole, kumova, susjeda, televizije… Oni su nas “pripitomljavali”, odgajali u tom programu otkad smo se rodili. Svatko nas je učio svom dijelu.I sa 30 godina počinjemo se prisjećati što je rekla teta, što susjed i drago nam je što to pamtimo. Kad navršimo 45 godina, takva prisjećanja postaju sve češća i sve su nam draža. Uhvatimo se da ponavljamo rečenice svoje majke na koje smo nekada bili tako ljuti, činimo isto!
I tada je vrijeme da nešto i učinimo. Stani pred ogledalo i priznaj sebi: “Ja sam u programu, odgojen/odgojena za ovaj dio zemaljske kugle, državu, regiju, grad, vjeru… što god to bilo. Njihov/njihova sam. Vrijeme je da budem svoj /svoja. Kako? Upravo pogledom u sebe, poštivanjem sebe, sagledavanjem svega i osluškivanjem svojeg ja, svojeg unutrašnjeg ja. Što ja zapravo želim? Tko sam? Tko želim biti? Što trebam učiniti? Kako se pretvoriti iz gusjenice u leptira?
