U potpunosti sam svjesna (sad već s punim pravom mogu govoriti o punoj svjesnosti jer ipak sam ja minfulness trener!) da je u biti cijeli naš život (ili barem moj jeste) hod po tankom ledu.
U jednom trenutku ti se čini da je baš sve ok i savršeno, da je led čvrst ko led, i ti samopouzdano kližeš i kližeš, ne provjeravajući niti čvrstoću leda a kamoli svoje klizačke sposobnosti.
U drugom trenutku postaneš svjestan i (ne) čvrstoće leda i svojih klizačkih (ne) sposobnosti…
Vjerojatno većina ljudi prije ili poslije (većina njih ipak poslije!) postane svjesna činjenice da ama baš ništa na ovom svijetu nije sigurno i nije vječno.
Koliko god nam se činilo da mi svoj život, poput savršeno skrojenog odijela, krojimo po našim preciznim i točno izmjerenim mjerama, te mjere vrlo često na kraju ispadnu neprecizne i pogrešne…i ništa od našeg svršeno skrojenog odijela …
Možda su naše mjere u trenutku dok smo ih uzimali i bile dobre i precizno izmjerene, ali smo se mi tijekom vremena udebljali, ili smršali …uglavnom više ne odgovaraju jer smo se mi promijenili.
Dakle, ništa od naše sigurnosti da ćemo vječno nositi savršeno skrojeno odijelo, ne može biti temeljeno na jednom uzetim mjerama, osim ako zauvijek ostanemo isti (što je vrlo vjerojatno nevjerojatno). A i u tom slučaju tko nam garantira da nam to savršeno skrojeno odijelo neće s vremenom dosaditi, pogotovo ako ste žena, jer mi smo ipak više (modno) osviještene.
Ja sam po prirodi kontrol frik, mrzim riskirati, volim imati nadzor i kontrolu nad situacijom, volim se osjećati sigurno, kako emocionalno tako i materijalno i uglavnom vrijedno i marljivo radim i trudim se da živim jedan dobar i ispunjen život. Nekad prije sam težila savršenstvu (dok sam mislila da sam ja savršena), uglavnom ta ideja me sve više napušta…
U stvari možda me i ne napušta, jer se promijenila moja percepcija savršenog, meni je sada sve savršeno …. ja se trudim iz petnih žila, pa kako god ispadne …uglavnom ispadne dobro. Ako i ne ispadne od prvog puta, dovoljno sam strpljiva i uporna, da pokušavam koliko god treba puta dok ne uspijem.
Presretna sam što mogu reći:
„Sve mi je savršeno. Dobro mi je savršeno. Loše nije savršeno, ali je savršena prilika da nešto naučim, shvatim zašto je završilo loše i pokušam napraviti bolje drugi put, treći put …n-ti put….“
Možemo težiti ka savršenstvu, ali i u potpunosti biti svjesni da savršenstva (barem ne na ovom svijetu) nema i da u svakom trenutku u stvari hodamo po rubu tankoga leda, koji iako tanak, može biti ipak dovoljno čvrst, samo ako smo mi dovoljno lagani i fleksibilni da održimo ravnotežu.
Moja preporuka je da hodamo bez straha, hodamo ….i hodamo ….ali nastojimo to činiti što laganijim koracima i ni u jednom trenutku ne zaboravimo da hodamo po ledu i koliko god nam se to činio siguran i čvrst led, on je ipak tanak i valja to imati na umu.
Za hod po tankom ledu trebamo biti čim laganiji, neopterećeni suvišnom prtljagom i nepotrebnim teretima koje nepotrebno vučemo zbog bog te pitaj kakvih razloga (kojih se uglavnom više niti ne možemo sjetiti).
Dakle riješimo se svega što nas opterećuje i laganim ali sigurnim koracima održavajmo ravnotežu i hodajmo dalje. I to je to što sam ja do sada trebala skontat. Da je život tanki led i da treba održavat ravnotežu.
Balans…..
Cijela životna mudrost sadržana u jednoj jedinoj riječi.
Balans!
Ja se osim toga još samo pouzdajem u Boga da je led ipak dovoljno čvrst.
