Koliko često ste zabrinuti?

Koliko često ste zabrinuti? Gdje, kad i kako se zabrinutost očituje? Kako se nositi s njom?

Vrlo rano sam se počela boriti s osjećajima zabrinutosti. Kao sportaš nisam prošla nijedno natjecanje, a da nisam bila zabrinuta što je znatno utjecalo na svaki moj rezultat. Kad sam završila svoje sportske obveze, zabrinutost nije nestala. Baš suprotno. Počela se prelijevati u sve sfere mog života.

Iz jedne banalne nelagodne misli često su znale poteći rijeke zabrinutih misli koje nisam znala zaustaviti. Prepustila bi umu da pretražuje po mogućnostima i kreira strašne scenarije koji bi se mogli dogoditi. U tren oka srce bi mi se uzlupalo. Pojavio bi se i osjećaj snažnog pritiska u predjelu prsa što bi znatno utjecalo na kvalitetu disanja. Ono bi postalo plitko i isprekidano. Mnogo puta sam se probudila u takvom stanju. Iz dana u dan. Nakon mnogo godina postala sam umorna preživljavati iz pozicije zabrinutosti. Nisam znala prepoznati ni uživati u vrijednostima koje imam u sebi i kojima sam okružena. Širila sam lošu vibru. Nisam bila poželjna samoj sebi, a kamoli drugima. Svi odnosi su se raspali. Kako i neće kad sam radila 10 sati na dan samo zato što me um uvjeravao da je posao jedino mjesto gdje se osjećam dobro (dok je tijelo kronično napeto vrištalo upomoć). Ostatak dana bi provela kritizirajući sebe i vičući na druge. Donosila sam odluke koje su me još više kočile i limitirale.

Uočila sam (iako sam se borila da ne vidim) da život skučenog stanja uma, emocija i tijela nije život.

Pitala sam se zbog čega me brige obuzimaju i kako si pomoći. Sve je počelo namjerom da hoću s lakoćom disati.

Uvijek je počinjalo s jednom mišlju. Na tu jednu bih nakačila još 5 zabrinutih. Eto koluta brige, straha, napetosti, stresa, ljutnje i vikanja. Živjela sam u zamahu tih “gorućih” emocija misleći da je to normalno. Obitelj mi je cijelo vrijeme ukazivala na moje uznemirujuće ponašanje, ali moj ego nije htio ni čuti, a kamoli priznati. Srećom slučajno sam naišla na mindfulness meditaciju iako pojma nisam imala što je zapravo mindfulness. Potez života.

Prvo sam bila meditant samo kad teške situacije pritisnu. Koristila sam to vrijeme kako bi došla do zraka te za bijeg od svega i svih. Svakako mi je koristilo za opuštanje. Međutim kad sam stekla naviku meditiranja i onda kada je sve išlo sjajno, tu se dogodio veći pomak.

Dobila sam priliku pogledati se iz drugog kuta, s odmakom, bez prosudbe. Priliku suočiti se s istinom.

Priliku da maknem zavjesu pred onim što ne želim vidjeti, a sprječava me da dišem slobodno i da se razvijam. Priliku da filtere uma stavim na standby, zavirim dublje u svoju genijalnost koju često blokiram i prepoznam genijalnost i vrijednosti u drugima.

Koristeći tehnike mindfulnessa postepeno uspijevam progledati u predstavu svog uma i priznati da živim kao lutka na koncu. Dopustila sam mislima i emocijama da proizvode gomilu neorganiziranog sadržaja koji nema veze s istinom.

Ali nije misao kriva, ona me samo bocka u glavi. Reakcijom na nju je trenutak kojim stvaram stvarnost. Taj trenutak predstavlja odabir između biti ili brinuti.

Nije uvijek ugodno vidjeti sebe ogoljenu međutim s vremenom sam razvila suosjećanje prema svim aspektima sebe.

Prihvatila sam da je to proces u kojem je pomno promatranje sebe postalo zabavna životna igra. Zabavna igra proučavanja apsurdnih misli i emocija koje se pojavljuju te odabira i reakcija kojima diktiram svoju stvarnost.

Trenirajući mindfulness izoštravam svjesnost, vježbam prepuštanje iskustvu i jasnije mogu ugledati kada i kako sam ja ta koja stvara trenutke zabrinutosti.

I dalje se znaju pojaviti misli koje se trude iziritirati moj mentalni i emotivni prostor. Nekad to uspiju – kad im povjerujem, a nekad ne – kad ih odlučim istražiti. Ono što u nekoliko stotinki (jer toliko vremena imam od pojavljivanja senzacija i misli do reakcije) mogu napraviti jest spriječiti sebe da reagiram po navici na temelju sjećanja i prošlih iskustava i pružiti priliku trenutku da se odvije bez mog uplitanja. Živeći užurbano to ponekad nije tako lako za primijeniti.

– Kutak za mindful trenutak –

Kad primijetim osjećaje zabrinutosti često znam koristiti dva pitanja:

1. Je li misao istinita i od koje će važnosti biti za mjesec dana?

2. Koja prilika se za mene krije u ovoj situaciji?

Pomoću tih istraživačkih pitanja um gubi zalet u potrazi za novim još jačim impulsima zabrinutih misli, a tijelo ima veće šanse ostati smireno.

Tražeći prilike u određenoj situaciji um se odmiče od osjećaja zabrinutosti ka produktivnijem stavu.

Promatrajući brige iz tog kuta shvatila sam da je većina misli besmislena, a um toliko kreativan u smišljanju što bi se iduće besmisleno moglo dogoditi. Takva promjena perspektive bitno utječe na doživljaj iskustva i sve aspekte života.

Ne može se uvijek pristupiti na ovakav način. Može se dogoditi da na taj način odgađamo suočavanje s izazovima i odugovlačimo s ostvarenjem cilja, a ponekad nas zabrinutost zbilja može natjerati da “istegnemo” svoje potencijale pa dosegnemo vrhove koje nismo ni očekivali. Stoga nije svaka zabrinutost nužno nepotrebna. Neutraliziranje “od koje važnosti će ta briga biti za mjesec dana” ne bi bilo dobro koristiti kao izliku da se ništa ne poduzme. Zdravo je odgovorno se suočiti s izazovima koji su pred nama i istražiti opcije koje se nude. Iako svi imamo osobnu granicu zabrinutosti koja nas motivira da budemo bolji i izvučemo maksimalni potencijal trenutka, ovdje govorim o onim trenucima kad smo prešli granice svoje odgovornosti i kad je mozak prešao u nezdravo lutanje koje nije u domeni produktivnosti.