Zašto smo toliko opčinjeni karnevalima? Zato što nas podsjećaju na važne životne istine. Svi mi nosimo maske. To nam postane normalno stanje. Prilagodba na život u društvu. Isto tako, osjećamo da možemo biti što god želimo, barem taj jedan dan, iako najviše u sebi žudimo biti mi. Stavljamo maske na sebe jer želimo biti posebni, prihvaćeni. Dok duboko u sebi želimo izraziti sebe.
Mi smo stvoreni jedinstveni, svaki od nas rođen je poseban na svoj način. Posebni smo u svojoj autentičnosti, a uporno želimo biti kopije. Ako si rođen kao Petar zašto želiš biti Janko? Svi se nastojimo ugurati u kalup. Trudimo se impresionirati, zadovoljiti formu, biti pozitivno ocijenjeni, uklopljeni. Zapravo krivotvorimo sebe. Krivotvorenje je kazneno djelo. Sami sebe kažnjavamo.
Ponekad se toliko poistovjetimo s maskama da smo posve zaboravili tko smo. Utonuli smo u dubok san. Čekamo potres da nas razdrma, razbudi. Djeca prirodno sjaje svojom osobnošću. Sve dok ih ne počnemo korigirati, modelirati i uklapati. Dok ih ne počnemo tjerati da ganjanju neke naše snove, naše zamisli tko bi oni trebali biti. Mislimo da im činimo uslugu jer je život okrutan, a zapravo im činimo medvjeđu uslugu. Na njihov sjaj tada padne sjena. Djeca nisu naš osobni produžetak. Djeca su osobe za sebe. I čini im se ogromna nepravda gurajući ih se sve u iste kalupe. Potom se i sami guramo u kalupe. Nastojeći biti posebni nismo autentični. A ako nismo autentični nismo stvarni.
Kad padnu maske, obično uz puno otpora, muke i bola jer ih nosimo kao svoju drugu kožu, konačno možemo udahnuti. Konačno možemo disati. Autentično svoji. Kakvi trebamo biti. Svi smo jednako vrijedni i svi unosimo u zajednicu svoju autentičnost kao vrijedan dar. To je najveći doprinos društvu. Biti svoj. Kad si stvaran onda si uzemljen, u miru sa sobom, a onda i sa svijetom. Možete biti sigurni da Viša sila, Stvoritelj, Bog ne stvara viškove i nepotrebne ljude i situacije. Sve ima svoju funkciju. Netko vas je namagarčio? Došao vas je naučiti da budete oprezniji, mudriji, bolje procjenjujete ljude, da cijenite ljude koji su tu uz vas, da shvatite da je jedino pravo bogatstvo u vama, a ne u onome što posjedujete. Sve ono što tražimo oduvijek je u nama. Samo je potrebno sjetiti se toga.
I za kraj priča. Djevojčica je svojoj učiteljici pokazala sliku stabla koje je naslikala. Stablo je bilo ljubičasto. Učiteljica je rekla “Srce moje, nisam nikada vidjela ljubičasto stablo, zar ne?”
“Stvarno?” odgovorila je djevojčica. “Baš šteta”.
