U stvarnom životu nema STANDBY, nema PAUSE, nema tipke koju možeš stisnut i stavit život na čekanje dok se ti ne snađeš.

Ne možeš pauzirati 10 …20… godina i čekat da svanu bolji dani, bolje godine. Nećeš se samo tako jednog jutra, nakon 10 …20…godina pause ili standby moda, probuditi i život će odjednom biti lišen problema, loših odnosa, lošeg posla, stresa, besparice …, a ti kao nov i spreman na sve. Ne to ne ide tako. Život nikog ne čeka, pa neće ni tebe.

U najboljem slučaju, nakon 10 ili 20 godina stisnute tipke STANDBY ili PAUSE samo si 10-20 godina stariji. U najgorem slučaju život te pregazio i nema druge doli opet stisnuti PAUSE ili STANDBY i opet čekati … Što? … pa najvjerojatnije smrt …

Sjetite se toga svaki put kad poželite stisnuti PAUSE ili STANDBY i staviti život na čekanje.

Možda ga nikad ne dočekate.

Koliko puta sam i sama rekla: „da mi je samo …, kad bi samo …kad bih samo…, da nije…, da je…, da sam…, da nisam“ … Toliko puta da se više ne koristim ni kondicionalom (ni I., niti II.),  niti perfektom, nepotrebni su i bespotrebni, stavljaju život na čekanje.

Ja želim živjeti a ne čekati.

Volim čisti prezent; ja sam (sada i ovdje), i čisti futur I.,  ja ću (i hoću!). Ostavljaju dojam čistoće, jasnosti i transparentnosti. Omogućuju dostojanstveno življenje i život bez čekanja na bolje sutra. Bolje sutra ne dolazi samo od sebe nakon što ste se vi lijepo naspavali i prespavali recimo cca 10-20 godina. Možda ste se i naspavali, ali u biti ste ostali isti. Ista ste ona osoba koja je odlučila uzeti pauzu i od života napravila zimski san.

Nema vremenskog stroja, nema teleportiranja, nema čarobnog štapića, nema vilinskog praha, nema čarolije, nema čudesa …., gle čuda …život je opet isti. Vi ste opet isti. Niste doživjeli metamorfozu i niste se, od neugledne gusjenice preko začahurene kukuljice, preobrazili u prekrasnog leptira! I dalje ste neugledna ličinka ili u malo naprednijem slučaju kukuljica (iako začahureni ipak ste na većem evolutivnom stupnju razvoja u odnosu na gusjenicu), ali prekrasni leptir vaš je nedosanjani san.

U životinjskom svijetu vrijede neka druga pravila, vrijede neki drugi zakoni, prirodni zakoni i neke stvari se događaju same od sebe, potpuno prirodno. Medvjedi spavaju zimski san, nakon koga se probude i nastave dalje, kao da su jučer zaspali. Gusjenice se pretvaraju u prekrasne leptire, ne sjećajući se uopće što su prethodno bile. Netko drugi umjesto njih stiska tipke PAUSE,. STANDBY ili PLAY.

Ali u ljudskom svijetu postoje neka druga pravila, neki drugi zakoni. Ljudi pamte, ljudi ne zaboravljaju. Čovjek nakon provedenih, recimo 10-20 godina života u standby modu (života na čekanju) ostaje u potpunosti isti, na istom stupnju razvoja, s istom sviješću, s istim obrascima, istim navikama koje su ga i dovele u stanje stiskanja tipke PAUSE ili STANDBY.

Čekanje nikad nikoga nigdje nije odvelo. Održava vas u latentnom životu, hibernirate, podržava status quo …

Iako sam 10-20 proteklih, manje ili više konfuznih, tranzicijskih godina (bile su malo konfuzne pa ne mogu baš navesti egzaktan broj) mog života provela tražeći svoje mjesto pod suncem, tražeći svoj put koji će me dovesti do cilja, nikad nisam stisnula tipku PAUSE, nikad STANDBY, jer one ne vode nigdje.

Odnosno vode, u stagnaciju!

Ja ne želim stagnirati, želim aktivno živjeti, zato, proaktivno, uporno stišćem tipku PLY.

I kad mi se da. I kad mi se ne da. Jer život ne čeka.