Donijeti odluku je zaista bitna stvar, ali donijeti odluku u pravi trenutak i biti njome zadovoljan je potez od velikog značaja.

NAUČENE RADNJE, MIJENJAJ

Kao mlada djevojka bojala sam se donositi i najmanje odluke. Tu je bila mama kojoj bih se uvijek za pomoć rado obratila. Ona je to odlično odrađivala umjesto mene i tako je to funkcioniralo. To je trajalo do onog trenutka kada su se naše odluke počele razlikovati. Osjećala sam da bih bila ponosnija ako ih donesem sama, no još uvijek sam se bojala posljedica. Svoje odluke koje sam davala, davala sam ih u strahu i grču, pa one nisu rezultirale baš najbolje. Nakon loših odluka opet sam se obraćala majci. Ona je to popravljala na svoj način. U tom načinu nisam mogla naći sebe, to jednostavno nije bilo ono što sam željela. S jedne strane želja, a s druge odluka, ali koja? To nisam znala, a nije mogla znati ni moja majka koja je jedino mogla gledati iz svoje pozicije s dozom zaštite svog djeteta. Kako sam odrastala smatrala sam da je vrijeme za samostalno davanje odluka.

BEZ ISKUSTVA NEMA NAPRETKA NI UČENJA

Krenula sam i što više, davala sam ih onako, pod moraš. Bez previše kvalitetnog razmišljanja nisam donosila ispravne odluke, bar ne za sebe jer nisam bila zadovoljna njihovim ishodima.

Previše je bilo straha u tom činu da bi mogao ispast onakav s kakvim bih bila zadovoljna i sretna. Strah je ipak jenjavao, a i shvatila sam zašto. Kada sam bila opterećena što će drugi reći, ako donesem krivu odluku, strah je rastao. Kako sam napuštala takav način razmišljanja, on se smanjivao. Znala sam ubrzo da su odluke moje i da jedino u lošim odlukama mogu nešto naučiti. Odluku dati za nešto nepoznato gdje još nisam bila izuzetno je teško i ne mogu predvidjeti njezine rezultate. No nešto drugo ipak mogu.

UVIJEK DOBIVAM

Mogu sama sebe pitati da li mi je nešto potrebno i koliko mi je to potrebno. Od kojeg značaja je ova odluka za mene u životu? Što njome dobivam, a što gubim? Što ne želim izgubiti, a što želim dobiti? Vjerojatnosti rezultata koje priželjkujem postoje i u jednom i u drugom pogledu. Ako ne odem u proces odluke ne mogu ništa dobiti, no mogu izgubiti priliku da naučim nešto novo. Uglavnom u donesenoj odluci ne mogu izgubiti ono što želim jer toga još ionako nemam. U najgorem slučaju mogu ne dobiti ono što želim, ali izgubiti ne mogu ništa. Uglavnom uvijek dobivam. To razmišljanje ima veliku prednost u stvaranju motivacije za ostvarivanjem odluka.

Odluka onda nije pogrešna, ona je samo pokazatelj gdje sam sada u odnosu gdje sam bila.

POSLJEDICE PRIHVAĆAM KAKO BIH MOGLA RASTI

Čega sam se onda bojala? Stvarno zanimljivo! Vjerojatno odgovornosti, a ne odluke. Odgovornost je da donesem odluku te da se s njenim ishodima nosim. Oni nisu ni dobri ni loši, oni su jednostavno takvi. Oni su tu da mi pokažu gdje sam sada u odnosu na ono gdje želim biti. To su samo pokazatelji mojih sadašnjih, odnosno budućih – sljedećih koraka – sljedećih odluka.

Kad zavoliš odluke i odgovornost onda je veliki gušt biti u tom svijetu.

A straha, kao što sam primijetila, više nema. Bez njega kristalnije, čišće razmišljam, a slika koju vidim nije više mutna. Ona je upravo onakva kakvu želim.