Ako ne možeš letjeti, trči.
Ako ne možeš trčati, hodaj.
Ako ne možeš letjeti, puži, ali štogod da radiš moraš se kretati naprijed.
Iščitavajući poznati citat Martina Luthera Kinga, želja mi je staviti naglasak na kretanje. Jer KRETANJE = ŽIVOT. Svi znamo da je kineziologija znanost o pokretu, no ona nije ništa manje ni znanost o životu. Već i vrapci na grani znaju koliko nam fizička aktivnost utječe ne samo na tjelesno već i mentalno zdravlje. Depresija, dijabetes, lučenje raznoraznih hormona (između ostalog i onog sreće J), bolja postura i držanje, vedriji duh, smanjivanje alergija i ostalih upalnih procesa u organizmu, krvnog tlaka, pošasti 21. stoljeća – stresa i debljine itd.
Nije mi cilj nabrajati sve dobrobiti kretanja odnosno vježbanja, već želim osvijestiti taj dar koji nam je dan da njime upravljamo i napravimo nešto dobro za sebe.
U ovom članku zapravo ne bih niti ulazio u samu srž, metode i tehnike koje su nam potrebne svakom ponaosob jer smo ipak svi drukčiji, već samo nastojim ukazati na početak djelovanja = KRETANJE.
U idućim postovima ulazit ćemo malo dublje u sam koncept tjelovježbe koju gorljivo zagovaram i koja se meni pokazala kao optimalno učinkovitom, međutim za početak samo se krenite –kretati.
Ako se i ne možete kretati, onda barem pužite, kako je dr. King rekao. Jer svako putovanje počinje prvim korakom, a najbitnije od svega jest volja, disciplina i konstanta.
Život je kao vožnja biciklom, ako ne želiš pasti, moraš se nastaviti kretati. – Einstein
Strastveni sam zagovornik mind&body fitnessa i načina života te one popularne izreke – U zdravom tijelu zdrav duh. Na klackalici uma i tijela nema pobjednika, jedno drugo moraju pratiti jer jednostavno – ne samo Einstein nego bilo koji autoritet bilo na području fizičkog aspekta ili onog psihološkog složit će su u jednom – BALANS je ključ. Stalno vježbati, a pritom ne dati sebi rad na mindfulnessu i oporavku tijela kroz vježbe disanja, istezanja i svega što čini cjelinu organizma u ravnoteži, isto je kao i neprestano meditirati, kontemplirati ili sjediti u položaju lotusa (u našem slučaju to može biti i kauč, ipak smo Dalmatinci J), a nikada se ne pokrenuti.
Za vrijeme svog posla, kao izbornik Australije u rukometu, dosta sam eksperimentirao na pripremama koje sam usvojio na studiju i raznoraznim certifikatima koje sam stekao. Bez provođenja akcije u djelo, tj. bez prakse smatram da bih bio samo još jedan u nizu koji „soli pamet.“ Naravno da nisam uvijek uspijevao jer OPUŠTENOST (stanje duševne ravnoteže) i BUĐENJE (aktiviranje i spremnost za daljnji angažman u igri) obje imaju svoje zakonitosti, a dovesti ih u harmoniju i jest svrha mojeg coachinga. Izvedba je najbolja kada je opuštena jer su tada kapilare šire, cirkulacija krvi je bolja i automatiziranost pokreta koji se uvježbavaju na treningu postaju savršenijim. Međutim, može dovesti do utonuća i letargije. S druge strane, samo buđenje i aktiviranje svih mišića, koliko god oni utrenirani bili, ne vodi ka savršenoj izvedbi bez već spomenutog dijela opuštenosti koji se postiže mentalnim vježbama. Naravno da je i kao u svemu trening ključ, međutim jako je bitno kako treniramo jer svi mi danas treniramo nešto, a i zbog dostupnosti interneta jako je lako doći do materijala – a još i više do onih krivih. Svakako moj koncept coachinga temelji se na suštini bilo kojeg oblika coachinga – POMAGANJU I POVJERENJU.
Najvažnija stvar igre u obrani, kao i u životu – jest pomaganje. – Slavko Trninić
O povjerenju nije potrebno citirati nikoga.
