Već u ranom pubertetu bila sam drugačija. Zaista bih mogla satima pripovijedati o detaljima koji to potvrđuju. Mene je to tada čudilo – kako to da oni misle ovako, a ja tako? Način na koji sam ja razmišljala bio je različit od načina na koji su mislili drugi, a ono što je mene zanimalo nije i druge. Što sam više čitala, pa gutala knjige, poglavlja, rečenice, citate, riječi, sve sam se više pronalazila u mislima, u temama. Sve više sam bila drugačija.

Postala sam punoljetna i još uvijek je to “drugačije” trajalo. Pitala sam se kad će to prestati. Čitala sam klasike u tomovima, toliko me privlačio miris knjiga, njihovi kožni uvezi, debljina, složenost naslova da sam čitanje odredila kao prioritet svakoga slobodnog trenutka, kao glavnu preokupaciju i interes.

„To nije baš normalno!“ govorili bi drugi iz moje okoline. Naravno da sam ih čula, ali osjetila sam i znala da je “normalno” ono što svi rade, a ne ovo što radim ja kao jedna od njih petnaest ili dvadeset i više. Ono nešto što me privlačilo bilo je jače od mojeg okruženja, od njihovih pogleda, kritike i izrugivanja. Bila sam jača od njih i bila sam glasna glasom, ali i šutnjom. Imati svoj stav i braniti ga – to je oduvijek bilo dio mene.

Već u osmom razredu osnovne škole pravednost je bila vrlo visoko pozicionirana na ljestvici mojih vrijednosti. Uz pravednost postojale su još vrijednosti prijateljstva, pomaganja drugome, rada za zajednički interes, rada za dobro, rada u timu te vjernost, iskrenost i poštovanje. Prijatelje sam prosuđivala po tome koliko odgovaraju tim mojim vrijednosnim mjerilima, a sve navedene vrijednosti za mene su bile nužne pod svaku cijenu. I u odnosu prema prijateljima, prema poznanicima, kolegama, nadređenima – ukratko, prema svima. A koji mojim mjerilima nisu odgovarali, otpadali bi kao kruške iz mojeg okruženja.

Nesvjesno, potpuno bez predumišljaja, već u prvim susretima moje unutarnje ja “filtriralo” je sve pojedince. Tek kasnije pronašla sam objašnjenje – moj stav bio je da tim vrijednosnim mjerilima moraš udovoljiti, a ako ti ne odgovaraju jednostavno ne pripadaš mojem krugu interesa. Nije mi se to činilo kao nešto teško ili neizvedivo! Ipak, primjećivala sam da mi se ljudi ne uspijevaju približiti, a nisam razumjela zašto je tako. Mnogi nisu “položili” moj “test” ili su na njemu brzo pali, a ja sam ih odmah smjestila u ladicu zvanu “Non pasaran!” Opet sam bila drugačija. Potpuno svoja, nimalo tuđa.

Bez ljutnje, no postali su mi nebitni. Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje bila drugačija od okoline. Nisam uvijek ja bila ta koja bih druge isključila iz svojeg života, a neki su se zapravo sami “otpisali” od mene. Dugo vremena živjela sam u pogrešnom uvjerenju da samo mali broj ljudi uopće želi biti sa mnom jer sam kolerik-melankolik, osoba koja ne priča viceve ni ne zabavlja ekipu (jer to mi jednostavno ne ide) premda volim slušati i biti u društvu, no možda sam pomalo dosadna.

Uvijek je oko mene bilo mnoštvo ljudi. Upoznala sam divne ljude, no tek mi se mali broj njih doista približio i bio dovoljno hrabar za zbližavanje i upoznavanje sa mnom – da vidi što sam i tko sam. Bližim se kraju 30-ih i shvaćam da su moje vrijednosti, kojima sve oko sebe mjerim, rijetke u društvu u kojem živim i u okruženju ljudi s kojima se susrećem. Primjećujem da imam stroga načela koja su za mene dio života, moje duše i mojeg mira, odnosno nešto što je jedino moguće!

Upravo zahvaljujući svojim vrijednostima imam svoj stav i svakoga gledam ravno u oči. I da, baš zbog njih ja sam drugačija, zapravo uvijek predstavljam onaj mali postotak razlike u svemu.

Danas, s navršenih 40-ak godina, stekla sam jasnu sliku svega i u tome mi pomažu moja sjećanja. Svatko tko je htio i bio dovoljno uporan da bi preispitao svoje vrijednosti – one kojima sam ja postavila “filter” oko sebe – svaka ta duša prošla je kroz mrežu rupica uskih kao ušice igle i postala bliska meni. Samo oni me poznaju i tako treba biti. Naučila sam da su sve moje vrijednosti ja sama, odnosno da sam ja, zapravo, ono što su moje vrijednosti.