Da li nas strah usmjerava i korigira? Da li je on čuvar naše sreće?
Ili nas strah usporava i sprječava da upoznamo sebe?
Strah je praiskonski osjećaj. Nešto s čime se susrećemo još u majčinoj utrobi. Tada roditelji strahuju hoće li sve biti u redu, hoćemo li se roditi zdravi i bez poteškoća. Zatim se rodimo i nailazimo na novi val strahova. Roditelji provjeravaju dišemo li dok spavamo (vjerujte mi većina to radi). Strahuju nad našim prvim koracima, nad odlaskom u vrtić pa u školu. Hoćemo li biti sretni i uspješni. Zdravi. Imamo li dobrog muža ili ženu. Pa strah nad unucima…. Paralelno s njima i mi razvijamo svoje strahove. Rastući u svijetu u kojem kruže strašne vijesti o ratovima, potresima, nasilju, klimatskim promjenama i raznoraznim kataklizmama naši strahovi samo rastu. Kao Lernejska Hidra – odsiječeš mu glavu, a ono narastu dvije. I sve to opet prenosimo na svoju djecu.
No istovremeno se događa i realnost o kojoj mediji ne izvještavaju niti nas bližnji upozoravaju. Realnost koju potkrepljuje i dokazuje svakodnevica. Riječ je o tome da je život sasvim OK. Riječ je o tome da kad napravite prve korake, jednom morate i pasti. Kada tek krenete u vrtić ili školu, većini je u početku to iskustvo teško. Ali u konačnici ga se svi rado i s osmjehom prisjećaju. Kada mediji izvještavaju o ratovima, ne izvještavaju da većinski dio stanovništva ove planete živi u miru. Vjerovali ili ne, realnost je da živimo u sigurnijem svijetu nego ikada, u svijetu gdje je stopa gladi manja nego ikada, u svijetu gdje je zdravstvena skrb bolja nego u prošlosti čovječanstva.
Isto tako je i sa strahovima u odnosima.
Neprestano slušam kako su žene žrtve agresivne neravnopravnosti muškaraca ili su muškarci žrtve ženskog feminizma. Slušam kako je muškarac dlakavi mačo eksplozivne naravi, a žene frustrirane brkate prostakuše isto tako kratkog fitilja! Istina? Većina žena i muškaraca su sasvim OK, ako im date priliku za to. I ekstremni patrijarhat i ekstremni feminizam su se rodili kada smo se rodno ukopali u rovove. Svaka strana u svoj. I sada brojimo milijunske žrtve umjesto da si damo priliku. Kako? Pa kontaktirajmo i komunicirajmo. Za ozbač! Ne onako usput. Prvo sami sa sobom, pa s partnerima, djecom, roditeljima, prijateljima, poznanicima, neznancima…. otvorimo se svijetu oko sebe. Smatram da je za mlade ljude putovanje najbolji put upoznavanja sebe i otvaranju svijetu. Mark Twain je davno rekao: „Putovanje ubija predrasude, netrpeljivost i uskogrudnost.“ Kontaktirajući i upoznavajući nove predjele, gradove i ljude stječemo više znanja i time se ruše naše ksenofobične ideje, ruše se predrasude jer ono nepoznato postaje poznato, blisko. I tada bolje razumijemo. Ukopavanjem gubimo doticaj sa stvarnošću i samo nam se rađaju fiksacije.
Isto tako ne sumnjajte i ne pretpostavljajte. Već postavljajte pitanja. Iskreno i otvoreno, sa zanimanjem da razumijete. Time poboljšavate sebe i svijet oko sebe. Ali ako već morate sumnjati i pretpostavljati, onda polazite od dvije stvari:
- Pretpostavljajte da će se dogodite sve najbolje
- Pretpostavljajte da ćete ipak ponekad u životu biti prevareni.
I sve to je opet OK, a zove se život.
Zato čemu služe strahovi? Po meni, samo da nas uspore, ponekad čak i spriječe da se prepustimo životu. Pri tome ne mislim na realne životne opasnosti uz koje trebaju ići strahovi. Mislim na one strahove koji se vežu uz „što bi bilo kad bi bilo“.
Onaj tko vjeruje u ljude i ljubav, tko se bez straha otvori u odnosima, nije ni slab niti naivan. Realno treba puno hrabrosti i vjere za to. Takva osoba će vas razumjeti i onda kada se ne slaže s vama. Takva osoba će i vas otvoriti postavljajući vam pitanja koja se drugi ne usude. Usudit će se pokazati svoju autentičnost dok vi svoju skrivate. Možda će vas time i naljutiti. Ali čuvajte takvu osobu blizu sebe. Ona će vam pomoći da rastete.
I ako vam se danas nešto čini blesavo i iluzorno, ako strahujete od toga – sjetite se bez straha da sutra to može biti razumno i općeprihvaćeno. Povijest nam to dokazuje.
