Dokle god svoje ponašanje i odluke baziraš na ovisnosti o tuđim pohvalama i odobravanju okoline, ono što uistinu jesi ležat će neotkriveno i potisnuto. Stvarat će ti frustraciju i osjećaj da uvijek nešto nedostaje. Sve dok ne dođe faza u kojoj si sama sebi spremna priznati – ovako više ne ide… Vrijeme je za promjenu. Vrijeme je za okretanje sebi.

Tek nakon puno godina nesebičnog davanje cijele sebe za druge i uvjeravanja da ne znaš drugačije nego uvijek svima biti na dohvat ruke, dođe faza u kojoj postane jasno da je došlo vrijeme da se posvetiš istraživanju i izražavanju prave sebe.

Da otkriješ svoju autentičnost.

U posljednje vrijeme upravo je pojam autentičnosti došao na red kao jedan od simbola sretnog života. S pravom!  Nakon toliko poruka kako se sreća nalazi u novim skupim cipelama, anti-age kremi za lice ili napredovanju na poslu, napokon je u mainstream počeo ulaziti i pojam koji strelicu puta prema sreći upire u nas same, baš takve kakve jesmo.

Radi se o načinu života u kojem si usklađena sa sobom i živiš punim plućima s osjećajem smisla, pripadanja i ljubavi prema sebi. O razvijanju svijesti o svojim mislima, emocijama, željama i potrebama. I traženju načina da ih izraziš i ispuniš jer samo onda si to prava ti.

Koja je najveća prepreka koja onemogućuje takvu otvorenost prema životu i izražavanje prave sebe?

Strah.

Strah od neodobravanja. Strah od kritike. Strah od gubitka podrške. Strah od promjene. Strah od novoga. Strah, strah, strah…

Radi se o strahu koji nam je urođen od doba pračovjeka kada je pripadanje zajednici doslovno značilo preživljavanje. Možemo samo zamisliti razinu stresa koju je pećinski čovjek doživljavao pri pomisli da bi mogao biti odbačen i prepušten sam sebi. Šokantno je da uopće ne moramo previše maštati kako mu je bilo!

Sjeti se samo neke situacije, posebno iz tinejdžerskih dana, u kojoj si se našla u ulozi „outsidera“ jer se nisi uklapa takva kakva jesi. Ili u odrasloj dobi kada bi se željela suprotstaviti autoritetu i zauzeti za sebe i svoje ideje… Koliko je snažan bio taj strah da ćeš biti odbačena? I jesi li odustala zbog njega?

Taj strah od nepripadanja do danas je ostao nepromijenjen unutar nas. Cijeli naš sustav i dalje se nalazi pod glasnim alarmom opasnosti kada god trebamo istupiti iz svog dosadašnjeg „kalupa“. Jer zauzimanje za sebe znači i riskiranje neodobravanja okoline.

I tek kada stvarno osvijestiš da ćeš uvijek riskirati odbačenost ako budeš drugačija moći ćeš u potpunosti biti svoja.

Ona koja ne nosi maske i koja zna da vrijedi takva kakva jest.

Ona koja preuzima odgovornost nad svojom srećom i ne nosi teret pretjeranog udovoljavanja svima oko sebe.

Ona koja izražava svoje stavove jer su za nju istiniti, pa makar se drugi ne složili s njom.

Ona koja živi sukladno svojim vrijednostima i prema njima slaže prioritete kako bi radila ono što želi, a ne ono što bi „trebala“. Jer samo tako može izraziti najbolje iz sebe.

Ona koja je svjesna svih svojih odgovornosti i ispunjava ih jer zna da posjeduje moć izbora i da su u njenom životu jer ih svjesno bira.

I zna da je takva najbolja za sebe, ali i za druge.

Jer tek kad si autentična, živiš s ljubavi prema sebi i prihvaćanjem svih svojih strana. I možeš istinski nesebično voljeti druge prihvaćajući ih baš takve kakvi jesu.

Pa kako nadvladati taj strah od neodobravanja?

„Hrabrost nije nedostatak straha. Hrabrost je djelovanje uz postojanje straha“, jedan je meni vrlo drag citat. Tek kada osvijestimo njegovu prisutnost i nelagodu koju stvara, možemo ga prihvatiti i svjesno odlučiti djelovati usprkos njemu.

Taj strah da se nećemo uklopiti i da ćemo zbog toga ostati sami uvijek će biti tu negdje, kao urođeni mehanizam preživljavanja. Na nama je odluka hoćemo li njime upravljati ili dozvoliti da on upravlja nama.

Što ti biraš? Kako bi ti izgledao život ako bi bila spremna riskirati neodobravanje drugih?