Uvijek me je intrigirala rečenica „Kad pronađete sebe naći ćete i ljubav“.

Nisam je baš kužila. Da li misle na ljubav druge osobe?

Ja sam pronašla sebe i našla sam ljubav, ali ne druge osobe, našla sam puno ljubavi u sebi. Ljubavi za sve. Često me pitaju da li sam zaljubljena jer se često, skoro pa budalasto smiješim, dobre sam volje, raspoložena i puna čudesne energije, sa sjajem u očima. A nisam zaljubljena u drugu osobu, zaljubljena sam u život.

Konačno!… koje olakšanje!

Možda baš misle na tu ljubav u nama, koju svi posjedujemo, a na koju smo svi zaboravili trčeći za izvanjskom ljubavi drugih osoba, koje bi nas trebale usrećiti svojom ljubavlju.  Koje bi trebale biti zaslužne za našu sreću (pa samim time i za našu nesreću).

Shvatila sam da smo mi sami kreatori naše sreće (pa i nesreće), da sami kreiramo našu stvarnost. Ja je sama kreiram, ali nastojim da bude čim manje kreacija mog uma, a čim više kreacija mog duha, pa konačno pomirena sama sa sobom imam stvarnost koju odavno priželjkujem. Sa puno više ljubavi, radosti i mira, sa samom sobom i sa drugima.

Ne želim više „iskočiti iz vlastite kože“. Dobro mi je u mojoj koži, konačno volim sebe, a tek kad voliš sebe možeš uistinu voljeti i druge. To je velika istina i nije nikakva floskula samozvanih gurua koji nas vode kroz self help knjige i ispiru mozak. Da, ja sam baš mislila to, da nas zatupljuju i ispiru mozak, jeftinim štosevima i glupostima. Ali istina je. Ne možeš biti nezadovoljan, frustriran, pun bijesa i očekivati tu ljubav koju očekuješ i za koju, s pravom misliš, da imaš pravo. Imaš pravo na nju, ali ne u tom stanju, jer ako je i pronađeš i čak misliš da je to prava ljubav koju tražiš, ja mislim da nije. To je isti takav nezadovoljni i frustrirani supatnik koji traži ljubav, a nema je u sebi, pa ste u konačnici dva očajnika koji traže ljubav, a nemaju je u sebi, a kako ćete dobiti ili dati nešto što nemate.

Dva ste očajnika koja traže ljubav, a ni jedan je ne može dati, dakle ni jedan je u konačnici ne dobije !!!

Tako jednostavno, tako čista računica, a meni su trebale godine i godine da to shvatim.

Vidite čista logika i matematika (pa ipak sam ja znanstvenica), ono što nemaš ne možeš ni dati, niti od druge osobe ne možeš dobiti ono što ti ne može dati, jer to jednostavno nema.

Znači da biste dobili i dali ljubav, iskonsku ljubav, prije svega morate je imati u sebi, svaki za sebe.

I onda ste sretni, uistinu sretni i ne treba vam vanjski poticaj, vanjski impuls da bi se osjećali dobro, vi se osjećate dobro pod utjecajem vaših unutarnjih impulsa, impulsa vašeg duha, koji vam pomaže da nađete istu takvu osobu, pa onda niste više dva očajnika, dva brodolomca koji traže spas, bilo što za što se mogu uhvatiti, bilo koga za koga se mogu uhvatiti.

Dva ste samostalna i zrela ljudska bića koji mogu vrlo dobro živjeti i samostalno (bez „simbiotskih ili „parazitirajućih odnosa) i isto tako vrlo lako, jedno sa drugim.

Mislim da sam ja sad konačno u fazi da mogu samostalno živjeti (većinu života provela sam bez partnera i živjela sama, ali ne smatram da sam baš bila jako samostalna, jer bilo me strah, jako strah). Sad sam samostalna i sama, ne bojim se, ničega se ne bojim, jer imam unutarnju snagu i jaku pomoć moga duha, koji čini da bez straha živim i radujem se svakom novom danu (a ne da jedva čekam kad će proći, kako mi se u prošlosti znalo često događati).

Možda sam sve ove spoznaje i naučene lekcije mogla potrošiti puno manje vremena (od ovih 15 –ak godina) da sam slušala pametne ljude, da sam čitala više „pametnih“ knjiga, da sam slušala savjete iz onih pametnih knjiga koje sam pročitala, ali ja sam jednostavno takva, moram sve isprobati na vlastitoj koži i iz prve ruke.

No, nije mi žao, barem znam, da ovo što znam nije izmišljotina i „ispiranje mozga“, već istiniti, autentični doživljaj, a vas usrdno molim da ga ne svrstate pod rubriku „ispiranje (vašeg) mozga“!

Treba znati voljeti, nije svaka ljubav prava ljubav (naravno da ni jedna ljubav nije kriva ljubav), neke su osuđene na propast jer smo mi jednostavno „krivi“ ljudi. Ljubav postaje prava ljubav kad mi postanemo „pravi“ ljudi, kad pronađemo pravog sebe, a to je vidjeli smo, proces koji traje, može potrajati i cijeli život, ali nije bitno, vrijeme je i tako relativan pojam, bitno je da se vi pronađete, kad-tad.

Mnogi ljudi nemaju hrabrosti za to, ne žele „prčkati“ po dubini svoje duše, možda se plaše što bi mogli naći, možda se plaše stvari koje bi mogle poremetiti njihove ustaljene živote, njihovu rutinu, na koju se neprestano žale, ali ništa ne poduzimaju, jer im je draže i bolje i to što imaju (mada bili duboko frustrirani i nezadovoljni) nego nešto nepoznato i neizvjesno što nemaju. Priželjkuju to nepoznato i neizvjesno, možda, barem u trenucima kad se vapaji njihove duše probiju na površinu, ali brzo ih zatvore, brzo ih ušutkaju i idu dalje (lažno) mirni, jer se ništa ne dešava, jer je sve po starom, poznato, a oni (lažno) sigurni.

Neki i umru tako, i ne zapitavši se o svojoj višoj svrsi na ovome svijetu, ne propitkuju, ne kopaju…. Naravno da ih ne osuđujem, to je njihov izbor, to je njihov život (i imaju pravo raditi sa njim što god žele), ali vjerujte mi, kad se propitkujete, zapitkujete, grebete, kopate, svašta možete naći, pa čak i „pravog“ sebe.

I konačno usrećiti i sebe i nekog drugog, što bi u konačnici mogla biti vaša viša svrha na ovome svijetu.