Dugo godina borila sam se s idejom da ću pisati o svojoj ovisnosti o drogama i, iskreno, teško mi je bilo zamisliti da ću to ikada moći. Naime, i dan-danas borim se s opraštanjem sebi zbog odluka koje sam donosila u tom razdoblju svoga života.

Travu sam pušila od srednje škole. Nešto što je počelo u malim dozama, jer mi nije bilo dostupno niti sam imala previše vremena da se bavim time, prešlo je u moju svakodnevnicu nekoliko godina nakon što sam se odselila od svojih roditelja.

Moja majka i ja oduvijek smo imale jako blizak odnos. Način na koji sam odrasla puno je utjecao na to. Od moje prve godine selili bismo se u drugu državu svake četiri godine. Moj je otac radio u službi te smo zbog toga bili prisiljeni na takav stil života. Na kraju se pokazalo da me jačina odnosa koju smo stekli kao obitelj na kraju vjerojatno i spasila. No ima još jedna stvar za koju sam sigurna da je igrala važnu ulogu, no nećemo još o tome.

Kao što sam rekla, pušenje trave je nakon nekoliko godina “samostalnog” života postalo svakodnevnica. I takav stil života nije privukao najkvalitetnije ljude. No najgore je tek došlo kada sam se zaposlila kao voditelj PubCrawla. Sam posao nije me tjerao ni na što, no dotad sam već stvorila oko sebe nezdravo okruženje koje me dodatno vuklo u tamu. Tada sam imala cimericu koja je sve i svašta proživjela i probala. Bila sam oduševljena njome i onime što mi se tad činilo uzbudljivim životom. Upoznala me s teškim drogama. Već sam bila jako nestabilna zbog raznih okolnosti iz svoje prošlosti (jedino što je bilo stabilno u mom životu do tada je bila moja obitelj). Najgore razdoblje moga života izgledalo je ovako:

Probudi se. Zapali polovicu jointa koji ti je ostao ugašen pored glave. Ustani, skuhaj kavu. Zapali još jedan. Idi na posao. Odi do parkića pored posla. Zapali još jedan. Animiraj goste u hostelu. Pij. Nađi vremena za još jedan. Početak PubCrawla. Prvi kafić. Nabava MDMA. Konzumiranje grama odmah. Pa dva grama malo kasnije. Jako puno alkohola. Još koji joint. Završetak PubCrawla. Idi na after negdje. Šmrči što stigneš. Uzmi koju tabletu, uglavnom ecstasy. 10 ujutro. Idi doma. Spavaj do 15 h. Sve ispočetka. Slobodne dane provodila sam u stanu s cimericom na jednakim količinama droga.

To je trajalo sve dok jedan dan nisam shvatila da imam dva izbora – nazvati roditelje ili umrijeti. Zubi su mi se gotovo svi raspali. Imala sam psihotične ispade sve češće i češće i vidjela sam da gubim zdrav razum.

Nedavno sam saznala sljedeće – kada sam nazvala svoje roditelje, moj otac mi isprve nije htio pomoći jer mu je već bila puna kapa svega. No moja majka mu je rekla: “Ako sada ne odemo po nju, ona je gotova.”

Moja majka me tom rečenicom naučila najbitniju stavku u odnosima s onima koje voliš – puno je važnije biti tu za nekoga, nego biti u pravu.

I prisjetila sam se svakog trenutka u svom životu kad me to učila svojim primjerom.

Kao što sam rekla, ona i ja bile smo vrlo bliske. Osim kod nas, takvom odnosu nisam imala prilike nigdje drugdje svjedočiti. Cijeli moj život ona me puštala da živim svoj život. Ne kažem da mi nije pokušavala dati savjete i upozoriti me kada odluke koje donosim neće imati dobar završetak, no puštala me da ih donosim i činila je ono što mi je u konačnici spasilo život – bila je tu za mene.

Kada su došli po mene, ni u jednom trenutku nije mi predbacivala ni budila grižnju savjesti, niti držala propovijedi o tome kako sam uništila svoj život jer je znala da to znam. Znala je da sam samim time što sam ih nazvala priznala svoju pogrešku. Pružila mi je ono što mi je tom trenutku bilo najpotrebnije – podršku kako bih mogla ozdraviti.

Ako nekome pokušavate pomoći, nemojte mu držati propovijedi o tome kako ste vi u pravu, a on/ona u krivu. Pogotovo ako vas ne traže vaše mišljenje. Puno je važnije biti podrška nego biti u pravu.

Da je ona iskoristila priliku i izbacila ljutnju i razočarenje koje je osjećala prema meni, u tom ranjivom stanju vjerojatno bih pobjegla i ponovno se vratila u ono okruženje koje me dovelo do propasti.

No nije. Naprotiv, pružila mi je toliku količinu ljubavi koju u tom trenutku nisam bila zaslužila i naučila me najvredniju lekciju koju moramo naučiti da bismo imali i održavali zdrave odnose.

Volim te, mama. Hvala ti.