Možeš li se sjetiti tko si bio, prije nego ti je svijet rekao tko trebaš biti? – Charles Bukowski
S čim nas naš um poistovjećuje? A tko zapravo jesmo? Kad se naše maske počinju topiti kao šlag na licu Robina Williamsa u filmu „Tatica u suknji” shvatimo da ostaje samo praznina. Maske smo gradili cijeli svoj život kako bismo dobili ljubav i odobravanje, prvo roditelja, a onda i drugih ljudi. Koliko vam je važno mišljenje drugih? Tko si ti iza maske? Tvoje pravo ja te još uvijek čeka.
Sad zamislimo koliko su komplicirani odnosi između ljudi. Ti nosiš svoju masku, još se trudiš pokazati u boljem svjetlu, on nosi svoju masku, malo ju je isto poljepšao. Ali, molim te, voli me zbog onog što ja jesam :-).
Identitet koji si brižljivo slagao godinama, desetljećima smrvljen je u prah i pepeo. Identitet nam je pomogao preživjeti rane godine, ali izgubio je svoju funkciju. Raspršen si. To je prava svrha krize. Ukloniti sve što nismo, da bismo postali ono što jesmo. Ostaješ sam sa svojom prazninom. Konačno se možeš povezati sam sa sobom. Postaješ svjestan, otvoren, slobodan, potpun.
Duša voli prazninu, to je njeno pravo stanje jer joj omogućuje beskonačnu kreativnost, mogućnost da se izrazi, shvaćanje da je sve moguće. Um, s druge strane, je izvan sebe od straha, panike i jeze jer se ne može za ništa uhvatiti. Nema proračuna, izračuna, tablica, postotaka…nema ničega. Nema sigurnosti. Samo crna rupa koju um tako grčevito želi popuniti. Naš um voli zaokruženu priču pa ako postoje nekakve rupice on će ih popunjavati. Sad zamislite s čim popunjava rupe ako ste godinama živjeli u strahu, boli, patnji. Kakve priče si pričate ograničeni iskustvima iz prošlosti koja u mlađim danima nismo bili sposobni realno sagledati?
Naš um voli isključivost, kao zalog sigurnosti. Ili je crno ili je bijelo, ili si dobra ili si loša. Istina je zapravo negdje u sredini. Nekad smo dobri, nekad loši, nekad jaki, nekad slabi, komplet smo. Cijeli paket. Treba napustiti etiketiranje kao nešto o čemu nam život ovisi. I shvatiti da već jesmo potpuni, dovoljno dobri takvi kakvi jesmo.
Što se tiče crne rupe u srcu to je poznata priča. Sve rane koje su nam nanijete, a koje nismo proživjeli duboko su zakopane u našem srcu. Itekako su žive i čekaju da ih se konačno vidi, prizna, osjeti. Zato toliko boli. Da ne možete ignorirati. Da morate obratiti pozornost. Ovisnosti, materijalne stvari, ne djeluju, ne popunjavaju rupu. Zato ljudima nikad dovoljno novaca, kuća, pari cipela. Crna rupa se širi i raste i bol se pojačava koliko god treba ne biste li konačno sanirali rane. Zacijelili. Zacjeljujete li?
