Djevojčica pada u parku. Pogleda me bojažljivo govoreći: „Ja ne plačem uopće. Evo ne plačem, dobra sam djevojčica. Ne valja plakati.“

Ostajući zatečena, razmišljam: „Hoće li joj njeno suzdržavanje u ispoljavanju emocija otežati cjelokupno životno funkcioniranje? Hoće li biti svjesna težine potisnutih osjećanja ili će je ipak život naučiti da je dobro plakati ponekad, a i češće, zašto da ne?“

Koliko smo svjesni tih malih, usputnih riječi velikog značaja koji ostavljaju tragove kod djece, praveći tako male pečate duboko urezane u psihu, čija neadekvatna eskalacija jednog dana može biti pogubna za pojedine segmente života i članove zajednice koje će biti dio? Koliko smo svjesni uticaja naše reaktivnosti na emotivni život djece?

Da, i djeca burno osjećaju

Osjetljiva sam, priznajem, na priču o emocijama, posebno kod djece. Koliko god mi odrasli imali iskustva i znanja, polje emocija zna biti ispit na kojem često padamo. Pokušajmo na trenutak zamisliti koliko teško djeci može biti pronaći balans između onog što se dešava unutra i onog što tek trebaju savladati kako bi zadovoljili autoritet spolja.

Česte su situacije u kojima roditelji upućuju kritiku djeci prilikom ispoljavanja ljutnje, na primjer, navodeći da se oni kao roditelji imaju pravo ljutiti samim tim jer su odrasli, i autoritet, a djeca to nemaju. Naravno da se ne može zabraniti postojanje bilo kojih emocija kod djece. Ali ono što možemo „zabraniti“ jeste ispoljavanje tih istih emocija, čime činimo veliku „grešku“.

Danas, kada sam i sama roditelj, znam što znači bolni trenutak kada dijete ispoljava emocije tuge, ljutnje, bijesa, razočarenja. Ali, isto tako sam i svjesna da je dijete individua koja prolazi čitav raspon na emocionalnoj skali kao i odrasli ljudi. Svjesna sam koliko je važno ispoljavanje svih emocija. Te tako, pokušavam ne zaboraviti da je na meni da djetetu dam primjer kako na socijalno adekvatan i po sebe i druge, prirodan način ispoljiti baš sve emocije koje proživljava. Otkud nam pravo da pokušamo spriječiti postojanje i ispoljavanje emocija kod djece, uzimajući u obzir da se radi o u potpunosti prirodnom procesu?

Roditelji i emocije kod djece

Naša disciplina ne pada u vodu ako pustimo dijete da pokaže što osjeća. Ne, nismo loši roditelji ako dopustimo da dijete ispolji ljutnju prema nama. Ne, ne hranimo djetetov ego ako mu ne osporavamo legitimnost njegovih emocija. Ne, nikako nismo loši roditelji ako istu tu tugu, ljutnju, bijes ispoljimo i mi pred djetetom pokazujući mu da je to itekako prirodno, da u tome nema ništa od čega bismo trebali bježati. I ne, nismo popustljivi ako dijete u bijesu baci igračku jer je to pravi trenutak da dijete učimo što su emocije i kako da i samo upravlja njima.

Ako mi, kao roditelji ne naučimo dijete i ne dajemo primjer adekvatne kontrole emocija, ostaju dvije opcije: dijete će od primjera drugih naučiti kako da barata emocijama, što ne znači i da će učiti od dobrog modela, ili će postati osoba koja će ih kumulirati, ne naučivši uopće ispoljavati emotivne naboje, što svakako nije zdravo i dolazi na naplatu kad tad tijekom života. Naravno, postoje i mnoge druge „opcije“.

Plač te glasno vikanje nisu uvijek znakovi razmaženosti kod djeteta i popustljivog odgojnog stila. Ovakvi ispadi u ponašanju su načini na koje se dijete nosi s emocijama i sjajna prilika da ih u tim iskustvenim momentima naučimo važnu životnu lekciju. Zabraniti djeci da ispoljavaju emocije je ubijanje djetetove prirode i narušavanje prirodnog toka razvoja sistema emocionalnog funkcioniranja.

Koliko smo svjesni važnosti i „pouka“ emocija?

Ovdje često dolazimo do jednog dubljeg problema koji je i društveno ukorijenjen, a veoma poražavajući. Koliko smo mi kao roditelji svjesni značaja emocija u vlastitom životu? Koliko mi kao roditelji prepoznajemo važnost emocija za cjelokupno životno funkcioniranje našeg djeteta?

Nažalost, još uvijek imamo roditelje kojima je važniji školski uspjeh od emocionalne stabilnosti djeteta.

Još uvijek imamo roditelje koji su fokusirani više na pružanje materijalne nego emotivne podrške djeci.

Još uvijek imamo roditelje koji su uvjereni da se djeca trebaju voditi uputama roditelja u životu, nego vlastitim emocijama.

Još uvijek imamo roditelje koji vrše emotivnu ucjenu djece i tako ih sprečavaju da se vode vlastitim.

Roditelj treba djetetu da bude podrška i pomoć, nikako neko tko će sputavati prirodu u njemu.

Kako pomoći djeci?

Evo nekoliko načina kako možemo djecu učiti ispoljavanje emocija:

  1. Da bi dijete moglo „čuti“ svoju emociju, moramo mi „utišati“ svoju. Na nama je da djecu učimo. Pa prema tome, kada imamo situaciju da s djetetom proživljavamo situaciju u kojoj imamo emotivni izljev i mi i dijete, fokus čitave situacije treba da bude na emocijama DJETETA.
  2. Pitajmo dijete što osjeća. Pomozimo mu da definira emociju. Tako će vremenom biti u stanju samo definirati emotivna stanja kroz koja prolazi.
  3. Pitajmo dijete što ga je potaklo da se trenutno tako osjeti. Uvijek mu pomozimo da shvati što je u pozadini tog emotivnog aspekta. Time mu ukazujemo na to da shvati da se „nije cijeli svijet srušio“ već mu se možda samo polupala igračka.
  4. Svojim primjerima pokazujemo djetetu koji su prihvatljivi načini ispoljavanja emocija. Ovdje ne postoje pravila, kao i u svemu ostalom što se tiče roditeljstva. Ovdje prevladava određeni porodični „stil“. U nekim porodicama će vikanje biti način da se nosi s emocijama. U nekim porodicama će svako otići u svoju sobu i tiho ispoljiti svoj teret. Neke porodice će se svađati satima dok ne riješe problem. U nekim porodicama će nažalost u konfliktnim momentima, koje se tiču situacija kada sudjeluju djeca i roditelji doći i do metoda fizičkog kažnjavanja, što naravno već ide u sferu socijalno neprihvatljivog ponašanja. Uvijek imajmo u vidu da ove reakcije dijete pamte. Roditelji i kućni odgoj su uzori za ponašanje djece.
  5. Učimo djecu tehnikama ovladavanja vlastitim emocijama. To može biti odbrojavanje od 5 ili 10. To može biti duboko disanje ili neka mantra čije izgovaranje će ublažiti i osvijestiti izljev  emocije.

Ljepota emotivnosti kod djece

Na kraju, nema te teme vezano za djecu u kojoj bih izostavila ono što volim govoriti, a to je da od djece uvijek imamo što naučiti, pa tako i na polju našeg emotivnog svijeta.

Divim se njihovoj lakoći kojom pokazuju ono što osjećaju. Divim se njihovoj slobodi da zaplaču. Divim se empatiji koju posjeduju upravo zbog svoje neutralnosti prema nametnutim društveno poželjnim programima i osjetljivošću na svijet oko sebe.

Pravi virtuoz u roditeljstvu treba biti pa uspjeti sačuvati tu prirodu i autentičnost djeteta uz proaktivan napor da utičemo tek toliko da mu olakšamo njihovu emotivnu borbu.

Odrasli i dijete moraju ujediniti svoje snage. Da bi postao veliki, odrasli treba da bude ponizan i uči od djeteta. Neobično je to što među svim čudima  koja je stvorio i svim otkrićima do kojih je došao ljudski rod ne obraća pažnju samo na jedno, na ono koje je Bog dao već na početku – na čudo djeteta.

Marija Montessori, Upijajući um