„Način odijevanja je tvoje predstavljanje svijetu, osobito danas kada su ljudski kontakti toliko brzi. Moda je instant jezik.“ – Miuccia Prada

Kad god razmišljam o ovoj temi, sjetim se situacije od prije nekoliko godina s prijateljicom iz srednje škole.

Bila je izuzetno nadarena i sposobna u svom privatnom poslu.

No kako je njen posao uključivao i direktnu interakciju s klijentima, njena nebriga za vlastiti izgled kao i uporno odbijanje da uloži nešto novca u odjeću, frizuru i make up rezultiralo je time da je radila isključivo s klijentima koji ju nisu pretjerano cijenili, kasnili su s plaćanjem ili nisu uopće plaćali.

Bila je frustrirana i nezadovoljna, krivila je sve i svakoga za svoju situaciju i uporno svima držala predavanja o tome kako je bitno samo i isključivo ono što znaš raditi i koliko si uspješan u tome. Nikako ne i vanjski izgled osobe.

Čak je otvoreno pokazivala prezir prema ženama koje se lijepo odijevaju, nose redovito make up i drže do sebe. Smatrala je da su samo „napirlitane“, bez nekih drugih vrijednosti i sposobnosti.

Mislim da se svi slažemo kako su sposobnosti i znanja presudna kada je u pitanju posao koji radimo. No zaista, kako će netko uopće prepoznati da im možemo pomoći i da ćemo kvalitetno odraditi posao ako djelujemo zanemareno?

Kako će netko povjerovati da se dobro brinemo o interesima drugih ljudi kroz svoje poslovanje ako nismo u stanju brinuti se o sebi?

Jer jednostavno, to je ono što ljudi vide u navedenom primjeru.

 Kontakti su danas toliko brzi i površni da nećemo dobiti priliku ni reći ni pokazati što znamo ako nam je vanjska slika „šlampava“.

Vizualni dio naše komunikacije je naše držanje, gestikulacija i, naravno-odjeća.

Odjeća nam često prekriva veći dio tijela i samim time zauzima važno mjesto u svakodnevnoj interakciji s ljudima.

Ljudi koji su pažljivi, ljubazni i vode brigu o svom izgledu ujedno ulijevaju povjerenje.

Stoga bi bilo dobro poraditi na tome da djelujemo onako kako bismo i sami voljeli da drugi djeluju i utječu na nas.

Nebitno je koliko nas cijene oni koji nas poznaju i vole.

Nebitno je koliko smo mi sami sigurni u sebe i svoje sposobnosti.

Osoba koju susrećemo prvi put u životu o nama ne zna ništa.

Ako želimo poboljšati rezultate, nebitno je koliko smo u pravu ili ne, nebitno je koliko istomišljenika imamo, nebitno je što je do sada funkcioniralo.

Osoba pred nama i dalje o tome ništa ne zna.

Ako do sada niste o tome razmišljali, možda je vrijeme da se zapitate:

Što mogu učiniti sa svojom „vanjskom slikom“ kako bi mi komunikacija s ljudima u startu bila uspješnija?