Više sam puta naišla na članak pod naslovom “Utišajte um i svijet oko sebe meditacijom” i brže-bolje ga otvorila. U tom trenutku sve što sam htjela bilo je stati na kraj buci u svom unutrašnjem svijetu i svijetu oko sebe. Imala sam ogromnu potrebu pronaći tu hvaljenu tišinu koja navodno pruža potpuni mir.

Ako vjerujemo da je svijet oko nas složen, da priroda ima određena pravila, onda je logično zaključiti da sva njena bića i stvari također imaju određena pravila.

Pa tako i meditacija. Ono što se danas zbiva jest to da ljudi etiketiraju svoje želje kao pravila. Oni bi htjeli kroz meditaciju pronaći tišinu, no ja sam kroz meditaciju naučila da je svijet bučan.

Priroda je jako glasna.

Jeste li ikada meditirali rano ujutro kada je priroda još netaknuta i nema utjecaja ljudi? Ako jeste, je li bilo tiho?

Ono što često zamjenjujemo za tišinu izostanak je ljudskog utjecaja – nitko se ne šeta niti razgovara telefonom, nema auta, nema bušilica, nema ljudske aktivnosti. No i dalje je vrlo glasno. Ptičice pjevaju, more udara o kamen, vjetar puše. Priroda je glasna.

Mi smo izravan proizvod prirode, stoga kako možemo očekivati da će naš unutrašnji svijet biti tih?

Poanta meditacije nije utišati. Poanta je meditacije pronaći mir unutar buke. Osjećati se ugodno unutar buke. Pronaći ono što etiketira svijet oko sebe i time stvara određenu percepciju tog svijeta koja najčešće proizvodi osjećaje nemira.

Priroda je glasna. Ne možemo to promijeniti. No samim pokušajem da je utišamo, jer mislimo da ćemo onda pronaći mir, glavni je uzrok nemira.

Naš um ne može prestati proizvoditi misli. Samim pokušajem uvijek dobivamo isti rezultat – još više razmišljamo jer u tom trenutku jedino to i činimo – razmišljamo o tome kako želimo prestati razmišljati. Stvaramo više onoga što pokušavamo izbjeći. Vidimo samo više onoga što pokušavamo izbjeći, a time sve manje vidimo ono što želimo postići.

Meditacija je vrlo širok pojam, a većina ljudi koja otpočne s meditacijom u konačnici se osjeća frustrirano jer smatra da nema rezultata. No nije da nema rezultata, već je namjera na samom početku meditacije krivo postavljena.

Započnite prvo s vježbanjem Mindfulnessa. Postanite svjesni svijeta oko sebe. Doživite istinsku prirodu kako biste se s njom mogli uskladiti.

Priroda stvara buku. Mi stvaramo buku. No ne moramo to doživljavati kao nešto što nam smeta. Kako nam može smetati ono što je prirodno?

Prihvaćanjem te činjenice možemo naučiti nositi se njom i naučiti stvarati više onoga što želimo unutar prirodnih okvira.

Sada kada meditiram, ne pokušavam izbjeći buku. Naprotiv, uhvatim se kako se smijem ptičicama i njihovom neprekidnom glasnom pjevu. Uhvatim se kako se sama sebi smijem tome koliko moj um neumorno govori, neprestano priča. Prihvaćanjem tih činjenica oslobodila sam prostor da osjetim ono u sebi što promatra i prihvaća sve oko mene onakvim kakvo jest. To je tišina za kojom tragamo. To je ono mjesto gdje prebiva naš unutrašnji mir. Ono što sve oko sebe promatra, no ne dozvoljava da promatranje utječe na njegov cilj, a to su mir i sloboda od vanjskog utjecaja i kreiranje svijeta u kakvom želi živjeti. Oduvijek sam sanjala o svijetu gdje su svi ispunjeni i sretni te vide oko sebe sve ono što je lijepo. Međutim, to nisam mogla pronaći sve dok nisam otkrila to stanje u samoj sebi.

Kugla zemaljska može nam biti primjer. Unatoč tome što je preplavljena bukom, ona je i dalje tu, onakva kakva jest. Ne reagira, samo dopušta da ta buka živi na njoj. Čak i kada je fizički uništavamo, ona je i dalje tu, i dalje nam pruža sve potrebno za život.

Takva je i naša duša, naš promatrač. Bez obzira na sve što se odvija oko nje, ona je i dalje tu. I dalje nam daje život. Koliko god nas ponekad preplavljuju teški osjećaji, ona nam pozornost neprestano pokušava usmjeriti na sve što je dobro. Kada našem umu pjevanje ptičica postane preglasno, ona mu se smije. Ona zna da ne može utjecati na pjevanje ptičica, stoga odabire uživati u njemu.

Uvidjela sam to nakon mnogih teških dana, kada sam se osjećala iscrpljeno i kao da mi je sve oko mene govorilo da odustanem, da ovaj život nema smisla… No onda bi se pojavila neka sitnica, nešto bih čula ili vidjela i pukla od smijeha. Onaj iskreni smijeh koji osjetiš u cijelom tijelu – to je meni bio dokaz da postoji nešto u meni što želi biti sretno, što me pokušava usmjeriti na to da vidim ono dobro i da se prepustim, jer sve što je sada ne mora takvim ostati. Dapače, jedino što je sigurno jest da se sve neprestano mijenja. Ptičice kad-tad odu spavati, no nešto drugo se probudi. Mi odabiremo da to utječe na nas. Mi biramo hoćemo li svoj fokus održati na tome ili pronaći ono što nas čini sretnima. Kako se moje raspoloženje moglo u sekundi promijeniti zbog nekoliko smiješnih riječi nakon takvih osjećaja očaja? Prihvatila sam da se osjećam loše i da mi je teško te da to ne mogu trenutačno promijeniti, a moj se fokus prebacio na nešto drugo što me preplavilo osjećajem sreće.

Mindfulness nam pomaže upravo u tome. Da prihvaćamo sve one stvari s kojima se borimo, koje neprestano pokušavamo promijeniti (a promjene su nešto na što ne moramo pokušavati utjecati jer se one odvijaju same po sebi) i stvorimo prostora da vidimo sve ono što je dobro – svijet nije crno-bijel. Nismo ni mi. Sve je šareno. Uživajte u tom vječnom šarenilu.