Sreća kao stvar percepcije

Na odmoru sam s obitelji na otoku Braču, nije baš potpuni odmor, kombiniramo ga s radom od kuće, ali sutra je praznik i imam savršeni plan kako iskoristiti slobodan dan. Prošle godine sam se odvezla s djecom do Bola, bilo je to predivno iskustvo u svakom smislu te riječi i sada ga želim ponoviti. Uzbuđena sam i sretna. Međutim, u međuvremenu su se planovi nekoliko puta promijenili i zadnji dogovor je da ipak odlazimo na izlet brodom na neko drugo mjesto. Treba mi vremena da se naviknem na tu ideju, ispočetka mi se uopće ne sviđa, ali svi se vesele pa im se pridružujem. No tu noć ne spavamo, kćer se žali na bol u uhu, doktor ujutro potvrđuje upalu i odlazak na brod otpada. Skačem od sreće što ću ipak uspjeti realizirati svoj plan ili možda ne.

Zašto baš meni?

Nakon što je nestala briga zbog kćeri, i otišao gremlin krivnje te sam se pomirila s tim da eto možda i nisam mogla unaprijed predvidjeti upalu uha, djelovati preventivno, intuitivno i pronicljivo, posjetio me drugi. Taj drugi gremlin, žrtva je nepravednog svijeta gdje se sve loše događa baš meni. U redu, možda malo i pretjerujem, ipak su godine rada na sebi napravile svoje, pa taj gremlin i nije više toooliko glasan, ali voli još povremeno rovariti i ostaviti makar emociju gorkog okusa iza sebe kao znak da je bio ovdje. Uporan je pa čak i sićušan i slab može pokvariti raspoloženje kada je prisutan duže vrijeme.

A što ako?

Ostatak dana je prolazio baš onako kako sam željela i ranije zamišljala, ali nisam ustvari bila sretna. Kopkala me misao da li bi mi dan bio ipak puno bolji da smo mogli otići na brod. A što ako bi to iskustvo bilo stoput bolje od ovoga i donijelo mi onaj neizmjeran osjećaj sreće i opuštenosti gdje sve drugo nestaje, a ostaje samo mir? Prisjećala sam se prošlih sličnih iskustava i osjećala žaljenje za propuštenim mirni uvalama i skokovima s broda u bistro more daleko od napučenih plaža. Nisu te misli bile potpuno jasno izrađene, ali stalno prisutne, nagrizale su iskustvo onoga što je još dan prije u mojoj glavi bio savršeno provedeni dan. U nekom trenu vratio se i gremlin krivnje iako je ovog puta možda bio i koristan. Osjećaj krivnje što ne uživam punim plućima na predivnom mjestu i predivnom društvu bio je za mene previše. Osjećala sam se iscrpljeno i umorno od žaljenja same sebe i u nekom prijelomnom trenu s čuđenjem sam primijetila kako je ustvari moj plan o odlasku na Bol savršeno funkcionirao od početka do kraja. Sve se odvijalo baš onako kako sam planirala osim mog doživljaja plana. Negdje u sredini vremena u moj plan ubacio se jedan sitni detalj odnosno ideja o izletu brodom. I baš kao što u SF filmovima jedna sitnica može izazvati poremećaje u vremenu i prostoru i potpuno izmijeniti prošla i buduća događanja tako je i ovaj neostvareni izlet uzrokovao potpuni poremećaj u mojoj percepciji i izvrnuo je naopačke.

Nije to bila nova spoznaja, učila sam i čitala o utjecaju naše percepcije na događanja, no prepoznati je u trenutku i shvatiti njezin utjecaj bilo je nešto potpuno drugačije. Potpuno osvijestiti to da nisu vanjske okolnosti ono što određuje neki događaj nego naša osobna interpretacija bacilo je potpuno drugačije svjetlo na sve. U tom trenutku shvatila sam da ne samo da mogu uživati u danu i prepustiti mu se u potpunosti što je već samo za sebe izazvalo nevjerojatan osjećaj nego da to može biti i najbolji dan ikada jer sve je stvar osobnog doživljaja. Podsjećanje da je moja sreća u mojim rukama izazvala je novi nalet topline duboko u meni i još veće zadovoljstvo te dalo još ljepše tonove ionako predivinim bojama oko mene.

Dvije lekcije

Pronašla sam svoj mir, a osjećam ga ponovo i sada kada ga se prisjećam dok ovo pišem. Za mene je ključ očito u podsjećanju da je ljepota u očima promatrača sve dok jednog dana možda postane toliko prisutan dio moje svakodnevnice da će prisjećanje postati suvišno.

Dan se polako bližio kraju, sjedila sam na samom vrhu Zlatnog rata dok se ostatak obitelji kupao pored mene. Sunce se počelo pripremati na zalazak na moru koje se preljevalo iz tirkizne u tamno plavu. To me podsjetilo na kada sam prvi puta napravila vježbu zahvalnosti Suncu na Cabo da Roca, najzapadnijoj točki Europe koja se nalazi u Portugalu. Bila sam okružena divnim ljudima u sklopu yoga retreata koji je ostao u magičnom sjećanju. Bio je to prvi put da sam svjesno i namjerno izrazila zahvalnost nečemu što sam do tada doživljavala zdravo za gotovo što je izazvalo u meni osjećaj dubokog mira, opuštenosti i vjere u sve oko mene. Tu istu duboku zahvalnost osjetila sam ponovo kao da su se ta dva trenutka u vremenu spojila. Sve je dobilo neki novi, uzvišeniji smisao, a dan se unatoč stramputicama pretvorio u predivno iskustvo koje nosim dalje sa sobom. Moja druga važna lekcija toga dana bila je o važnosti osjećaja zahvalnosti i kako isti daje smisao svemu, od šnite kruha na stolu do boravka tik do mora u ljetno predvečerje na rajskoj plaži jer čak i takav doživljaj možemo propustiti.   

Kratka vježba zahvalnosti

Često uzimamo zdravo za gotovo stvari koje nas okružuju iako bi da ih nema naš život bio puno siromašniji i teži. Teško da ćemo osjećati silnu zahvalnost ili čak osjetiti nešto osobito kada otvaramo puni frižider ili točimo vodu iz pipe iako je za većinu ljudi na planeti to nezamisliv luksuz. To je sve normalno, no ipak ako se ponekad sjetimo tih uobičajenih stvari koje nas okružuju shvaćamo da smo ustvari vrlo bogati i sretni. Takav pristup nas osnažuje i daje nam čvrsto tlo.

Kako ne bi sve ostalo na riječima, praksa koja se pokazala korisnom je uzeti komad papira ili šta god već imate pri ruci i napisati tri stvari na kojima ste zahvalni u ovom danu. Držite taj papir negdje blizu i kada stvari krenu u neželjenom smjeru tokom dana pročitajte ih samo da se podsjetite da nije sve tako crno kao što se u tom trenu čini. I zaista neće ni biti.